Kamičak
sam u tvojoj cipeli
Onaj
što te ponekad ’’odvali’’
I
čak i kada me istreseš
Opet
me sa sobom poneseš
Žuljam
tvoj mozak
Kažeš
treba ti Prozac
I
moja koščata guza
Žulja
tvoje krilo
Ali
me opet odatle ne puštaš
Jer
ti ne bi lepo ni bilo
Malo
te bolim
Jer
ja tako volim
I
dušu mi kidaš
Al'
kad me skidaš
Telo mi postaje tvoj instrument
A ti
si i svirač i dirigent
Od
mojih uzdaha pesma nastaje
Slatko
je i bolno koliko traje;
Na
vrhovima tvojih prstiju posebna čar
Žnaš
... moj si omiljeni ’’muzičar’’!
I
čekam, ne bi li me baš ti opet svukao
Ne
bi li me opet ti ’’dotukao’’
Na
monogamiju si me navukao
I
svi se odjenom samo skloniše
Monogamija
je bolest teška
Samo
sa tobom mi sve funkcioniše
Zaraza
teška
Al
ne, nije greška...
Čak
mi se sviđa da gubim dah
Polako
tonem u slatki strah
Da
sam na tebe zauvek osuđena
Al’
ionako za sve druge sam otuđena.
Pa šta nam bude dragi moj
Strast je ipak najmoćniji stroj...
Pa šta nam bude i kako bude
Kad misli zablude učini nas lude
Pa ... kako bude!
